Konstrukcija staklo-staklo ravnomjernije raspoređuje mehanički stres jer obje strane dijele sličnu krutost i ponašanje pri toplinskom širenju. Stražnja ploča od polimera je fleksibilnija i može razviti mikro-pukotine oko međuspoja ćelija kako se modul savija pod opetovanim opterećenjem vjetra ili snijega.

Ove razlike postaju najvidljivije nakon nekoliko godina rada, znatno nakon što bi rutinski vizualni pregled otkrio bilo što neuobičajeno, zbog čega su ocjene većeg opterećenja i dugoročni terenski podaci važniji od pregleda prve godine.

Stražnja ploča od polimera ostaje barem djelomično propusna za vodenu paru tijekom životnog vijeka od više desetljeća. Staklo je zapravo nepropusno, tako da struktura staklo-staklo drži vlagu podalje od inkapsulanta, a ćelije se međusobno povezuju mnogo dosljednije tijekom svog nominalnog vijeka trajanja.

Ovaj isti učinak barijere usporava gubitak snage povezan s PID-om, budući da je degradacija izazvana potencijalom ubrzane vlagom u kombinaciji s naponskim stresom između stanice i uzemljenog okvira, što je najvažnije za velike nizove postavljene na zemlju pri višim naponima sustava.

Niti jedna struktura ne pobjeđuje na svakom faktoru. Konstrukcija s dvostrukim staklom prednjači u otpornosti na vlagu, otpornosti na PID i bifacijalnom dobitku, dok konstrukcija s jednim staklom ima prednost u pogledu težine i početnih troškova, zbog čega bi odluka trebala slijediti projekt, a ne fiksnu preferenciju.

Ukupni trošak vlasništva rijetko prati samo nabavnu cijenu nakon što se očekuje da će sustav raditi dva i pol desetljeća ili dulje. U tablici u nastavku sažeto je prikazana uobičajena usporedba ovih dviju struktura u pogledu postavljanja na zemlju i postavljanja na krov.